[UPDATE] Zašto nisam godinu dana pisala na blogu?

Više ni sama ne znam kad sam zadnji put pisala post, ali obećala sam sama sebi da neću dopustiti da sav rad na blogu propadne zbog nekih drugih utjecaja. Godinu dana je prošlo, predugo, znam i sama. Sad ću vam ukratko reći gdje sam bila i što sam radila u tih godinu dana.

Moja priča započinje prošlo ljeto. To ljeto imala sam jedan vrlo bitan zadatak: napisati završni rad i završiti faks. Taj završni rad bio je posljednja točka mog školovanja i trebalo ga je odraditi kako spada. Svoje slobodno vrijeme sam posvećivala blogu, a tada sam morala pisati taj završni rad. Birala sam između bloga i završnog rada. Možete pogoditi što sam odabrala. Odlučila sam svu svoju koncentraciju i snagu usmjeriti na to. Možda se nekima to ne čini kao big deal i mislit će da sam mogla sve odjednom, ali ja nisam. Znam da ima cura koje imaju djecu i posao pa uz to još stignu pisati na blogu, ali ja nisam takva. Jednostavno nisam tip osobe koji može raditi sto stvari i da to na kraju izgleda dobro. Želim da sadržaj bude kvalitetno i od srca napisan, a ne preko nosa.

Oke, to je bila jedna stvar koja me “zakočila”. Na mom faksu je stanje bilo takvo da se sve sazna u zadnji čas ili saznaš na vrijeme pa ti otkažu, a da nema obavijesti. Tako je bilo i s mojom obranom završnog rada. Tri dana prije no što sam trebala imati obranu, tad sam tek i saznala da ću imati obranu. Možete zamisliti koji je to šok bio. Isti dan kad sam saznala da imam obranu, morala sam juriti u Koprivnicu potpisati neke papire, donijeti tri primjerka spiralnog uvezenog rada i još neke stvari.

Moj završni rad na temu Komparativna analiza dvaju primjera hrvatskog ratnog pisma.

Na sreću, uspjela sam to sve uspješno obaviti, ali nešto je moralo platiti cijenu tog mog stresiranja oko faksa. Sredinom rujna prošle godine, imala sam obranu završnog rada. Otišla sam s prijateljima na kavu poslije obrane, da malo proslavimo, ali cijelo vrijeme sam se jako čudno osjećala i bilo mi je posebno hladno. To isto popodne, umjesto da slavim, mene počela tresti groznica. Dobila sam povišenu temperaturu i upalu grla. Barem sam mislila da je to obična upala grla.

Drugo jutro sam se probudila sa užasnim bolovima u grlu, nikad prije mi se to nije dogodilo i nisam znala što mi je. Svaka upala grla koju sam imala, a mogu ih nabrojiti na prste jedne ruke, započela bi prehladom i tek onda bi došla upala grla ili kašljanje. Kupila bih si Septolete i odmah bi prošlo. Ovaj put nije bilo tako. Došla sam na hitnu, doktorica mi je rekla da su mi krajnici užasno naotečeni, dobila antibiotik i mislila sam da je to gotova stvar nakon što popijem taj antibiotik.

Dva-tri tjedna kasnije, stvar se ponovila. Opet na antibiotiku, a još nisam povratila snagu ni od prošlog antibiotika kako treba. Jednostavno nisam imala snage ni volje ni za čime, a kamoli za pisanjem bloga. Dva tjedna nakon toga došla sam svojoj doktorici opće prakse, opet sa naotečenim krajnicima i bijelim naslagama na njima. Ona mi je rekla da si grlo ispirem sa kaduljom (??) i da će mi to proći. Jednu stvar moram napomenuti, tad sam taman napunila 23 godine i do tad niti jednom nisam imala anginu. Meni je to sve bilo novo, nisam znala što da radim. Išla sam k doktorici po neki pametni savjet, a dobila savjet koji sam već pročitala na internetu. Možda bi to pomoglo za neku manju upalu, možda nekome i je pomoglo, ali meni nije.

Moja promocija. Tu me isto boljelo grlo pa sam izgledala pokislo haha.

Kad sam treći put opet došla s upalom krajnika k doktorici, opet sam dobila antibiotik i onda je ona konačno odlučila poslati me u Kliniku za infektivne bolesti Fran Mihaljević na pregled. Poslala me i na bris grla, a nalaz je bio negativan na streptokok. Kad sam došla tamo, već sam par dana pila taj antibiotik od kojega mi nije ni malo bilo bolje i jezik mi je počeo naoticati. Tamo su mi rekli da sumnjaju da imam mononukleozu i da prestanem piti antibiotik.

Napravili su mi neke nalaze i rekli da dam izvaditi krv i da će se preko krvi vidjeti jesu li mi jetrene probe povišene, a to bi ukazivalo na mononukleozu. Rekli su mi da slobodno dođem kod njih opet, ako treba i u noći, ako mi bude loše. Tako je i bilo. Pošto su sumnjali da imam mononukleozu, uz mononukleozu se ne smije piti antibiotik i treba mirovati da ne dođe do puknuća slezene. Nalaz krvi je pokazao da mononukleoze nema, a meni je sve gore bilo pošto nisam pila antibiotik.

Par dana kasnije, moji krajnici su bili tako naotečeni i bolni da više nisam mogla jesti, piti niti gutati slinu. Vrat i limfni čvorovi su mi bili toliko naotečeni da nisam vrat mogla okrenuti niti spavati. Tu sam večer otišla u Kliniku, rekli su da će me pustiti ujutro kući, međutim, tri dana sam ostala u bolnici. Tako sam bila izmučena, dva tjedna kasnije sam još pila antibiotik i mislila sam da će mi se ti krajnici smanjiti. Čekala sam, čekala, ali to se nije dogodilo.

Nakon toga su me svako malo boljeli krajnici, već mi je postalo teško disati, a pogotovo spavati. Kad bih legla u krevet, osjećala sam kako me ti krajnici guše i sve mi je bilo naotečeno. Da ne pričam o tome koliko mi je imunitet pao od tih svih antibiotika kojima su me šopali. U tom periodu sam se i zaposlila pa je i to pridonijelo stresu. Blog je tu opet izvukao deblji kraj.

Doručak u Klinici za infektivne bolesti Fran Mihaljević.

U siječnju sam opet otišla doktoru opće prakse jer mi je već bilo nepodnošljivo i kvaliteta života mi je stvarno jako nisko pala. Nisam se nikako mogla opustiti jer sam stalno razmišljala o svemu što se dogodilo. Nisam mogla znati hoće li me za dva tjedna opet uhvatiti angina ili će sve biti u redu. Tad me doktorica poslala otorinolaringologu i dala mi do znanja da ću morati operirati krajnike ukoliko specijalist da zeleno svijetlo. Tako je i bilo.

Otorinolaringologinja mi je rekla da su mi krajnici u tako lošem stanju i da mi više ničemu ne služe, da se to mora izvaditi. Ja sam to prihvatila iako me bilo strah jer sam otprilike znala što me čeka poslije operacije. Koliko sam iskustava našla po internetu i čula od poznanika, a to mi je i otorinolaringologinja potvrdila, ljudi inače vade krajnike kao djeca, a ja sam bila prestara već za to. Uz to konstantno pijenje antibiotika, zaradila sam i upalu mjehura otprilike dva tjedna prije operacije koja je bilo početkom ožujka ove godine.

Nikad nisam saznala od čega su mi se krajnici toliko razboljeli, nalazi nisu ukazivali ni na kakvu bakteriju, a doktorica mi je rekla da je glavni razlog – stres. Nisam sigurna da sam zadovoljna tim odgovorom. I prije te cijele procedure oko završnog rada i faksa sam znala biti pod stresom, zbog ispita, zbog sto stvari i nijednom nisam dobila anginu.

Slikano nakon operacije. Osjećam se kako i izgledam haha.

Očekivani oporavak nakon operacije je dva tjedna, ali to je kod mene definitivno i duže trajalo. Dva tjedna konstantne boli jer u ustima imate otvorenu ranu, a tek nakon tih dva tjedna možete se koliko-toliko  vratiti uobičajenim poslovima. Poznajem puno ljudi koji su krajnike vadili kao djeca i tješili su me da to nije ništa i da su se odmah oporavili. Prvo, kao dijete ne znaš što te čeka i ne razmišljaš o posljedicama. Drugo, općenito je poznato da se djeca puno brže oporavljaju od odraslih i razmišljaju o sladoledu koji će dobiti nakon operacije.

Meni nakon operacije nije bilo do života, bila sam slaba, nisam jela skoro 24h jer se na operaciju dolazi natašte, srušila sam se nakon operacije u sali. Jedina pozitivna stvar u ta moja dva boravka u bolnici su bile medicinske sestre i doktori koji su bili jako susretljivi i dobri prema meni. Naravno, tu je bila  infuzija, injekcije i tablete protiv bolova, bez kojih bi mi bilo još gore. I ne, ne pretjerujem. Neka žena na forumu je napisala da joj je lakše bilo pretrpjeti porođaj nego operaciju krajnika. Ako je porođaj najbolnija stvar za jednu ženu, onda si možete zamisliti razinu boli nakon/tijekom operacije krajnika.

Mogu reći da sam tek dva mjeseca nakon operacije konačno došla k sebi, opustila se i počela razmišljati o drugim stvarima, a ne samo o krajnicima. Sad mi se to čini nekako daleko, kao da je bilo prije deset godina, a bilo je prije četiri mjeseca. Četiri mjeseca sam čista od antibiotika i zdravlje mi se općenito popravilo. Bilo mi je definitivno teško nakon operacije, ali napravila bih to opet. Cijelo vrijeme sam si u glavi ponavljala da je to zadnji put i da nema više bolova. Ne znam kako će biti u budućnosti, nadam se da neće biti problema pošto više nemam krajnike. Mogu jedino dobiti upalu grla, ali čak niti to nisam dobila u ta četiri mjeseca.

Dok sam se pripremala za operaciju, tražila sam tuđa iskustva po internetu, ali nisam našla puno informacija za Hrvatsku. Većinom su to bile objave na forumu stare i po nekoliko godina. Na engleskom jeziku ima puno članaka i YouTube videa, ali to ne preporučam čitati ni gledati prije operacije jer bi se moglo dogoditi da odustanete. Uostalom, vađenje krajnika se ne provodi istom metodom u svim državama svijeta tako da se ni za strane izvore ne možete ozbiljno uhvatiti.

Odlučila sam da ću napisati detaljan post što i kako poslije operacije jer sam vidjela da se ne može naći puno informacija o vađenju krajnika u odrasloj dobi. Još jednu stvar moram napomenuti, nisam medicinski obrazovana i sve ovo što sam pisala bilo je moje iskustvo i sjećanje.

Ono što me zanima već mjesecima, poznajete li koga tko je prošao operaciju krajnika? Ili je možda to netko od vas? Kako ste se nosili s time?

Ana

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *